Za početak želim još jednom istaknuti da Piratska stranka čvrsto stoji iza ideje da autori moraju moći dobiti pravednu naknadu za svoj trud, te je u ovom slučaju jedina razlika između stava Pirata i današnjeg stanja način to što prepoznajemo da se definicija i postizanje ove naknade mora u današnjem društvu ponešto promijeniti. Ova potreba za promjenom je uglavnom uzrokovana tehnološkim razvojem koji omogućuje načine distribucije sadržaja koji jednostavno nisu bili mogući prije 1000, 100 ili čak 10 godina, kada su se stvarale ideje i tekstovi sadašnjih zakona.
Autorska prava postoje i dobro je da postoje
Trenutno su autorska prava definirana tako da ozbiljno narušavaju potencijalnu dobrobit koje društvo u cjelini može imati slobodnijim dijeljenjem autorskih djela.Pirati teže promjeni ovog koncepta na način da se zadrže zakoni i institucije koje izravno pogoduju samim autorima ali se njihov utjecaj smanji tako da pokriva isključivo komercijalnu djelatnost.
Na primjeru objave knjige, to znači da bez autorovog dopuštenja nitko ne smije prodavati (ili zarađivati na neki drugi način – od reklama na web siteu na kojem se distribuira elektronička verzija i slično) kopije njegove knjige, u bilo kojem obliku i formatu, ali moralno je prihvatljivo kopiranje fizičke knjige u fotokopiraonici ili kopiranje elektroničke knjige isključivo za osobne potrebe. Ovo nije naročito nova ideja – vjerojatno ne postoji student koji nije fotokopirao knjigu (ili poglavlja knjige) da bi se spremio za ispit, a stariji su vjerojatno kopirali poneku audio-kazetu davno prije CD-ova i Interneta.
Logično i sasvim prirodno pitanje koje se nameće je: ako svi mogu kopirati knjige za “osobne potrebe”, kako je moguće izbjeći krajnji scenarij u kojem nitko ništa ne plaća, te autor više ne može zarađivati te (vjerojatno) niti pisati? Upravo to pitanje je vruća tema koja će odlučiti o budućem razvoju naše globalne kulture i znanosti. Zasigurno ne postoji jedan definitivan odgovor koji je primjenjiv u svim situacijama – bilo bi naivno očekivati takva rješenja, no postoje ideje i primjeri njihove realizacije koje pokazuju ispravniji put.
Izbjegavanje dvostrukog plaćanja
Izbjegavanje dvostrukog plaćanja autorskih djela je u središtu pozornosti velikog broja open source autora i korisnika. Koncept je vrlo jednostavan: autor pronađe izvor financiranja za svoje djelo, napravi ga te bude adekvatno financijski nagrađen. Nakon što autor objavi svoje djelo, ne bi trebao očekivati da će doživotno dobijati nagradu za to što je napravio.
U krugovima autora koji zarađuju pisanjem, ovo najbolje znaju novinari: članak koji su napisali danas je objavljen sutra ili idućeg tjedna, u papirnatom tisku ili nawebu, honorar im na račun dolazi početkom mjeseca, i novinari kreću daje. Vrlo je rijedak slučaj da novinar nakon nekoliko godina može zahtijevati da mu se ponovno plati za tekst napisan u prošlosti.
Pisanje knjiga je mnogo kompleksniji posao od pisanja novinskih članaka – i to iscrpljujući posao: autori moraju uložiti veliki trud ne samo tijekom pisanja teksta nego prije, tijekom i poslije procesa objave. Prije objave moraju tražiti izdavača i (ako su te sreće) predujam za pisanje. Nakon pisanja slijedi obrada teksta, lektoriranje, ispravljanje grešaka i velika količina interakcije s izdavačem koji tekst priprema za tisak. Kasnije autori (osobito uspješni autori) moraju sudjelovati u oglašavanju, pričati na skupovima i konferencijama i slično. Kompenzacija mora biti adekvatna trudu, a u ovom slučaju trud je zaista velik. Osim svega toga, kod kreativnih zanimanja je sasvim uobičajeno da postoji “mentalni zamor” zbog kojeg su jako rijetki autori koji mogu stvarati dobre sadržaje bez dulje pauze između njih.
Zbog toga je institucija autorskog prava razuman monopol na objavu koji treba osigurati da autori budu plaćeni te da ne postoje treće strane koje zarađuju na trudu autora bez prosljeđivanja dijela zarade. Ovaj monopol mora biti razumno vremenski ograničen, te se hitno mora popraviti trenutna situacija u kojoj je društvoograničeno u uživanju djela čiji su autori davno umrli.
Ovo nije Mickey Mouse (TM)
Alternativni oblici licenciranja
Nekoliko vrlo utjecajnih modernih autora – osobito autora SF-a koji su po svojim interesima bliži bleeding edge razvoju društva – licenciraju i objavljuju svoja djela na dva načina: prvi je gotovo potpuno tradicionalni, sa izdavačem i uobičajenim procesom izdavanja, a drugi je posve elektronički, izravan, i u kojem autori sami dozvoljavaju elektroničko dijeljenje svojih djela. Naravno, za postizanje ovog je potrebno postići odgovarajući dogovor o pravima s izdavačem (što je po svemu sudeći korak kojeg Julia Schramm nije znala ili nije mogla napraviti).
Jedan od najznačajnijih koraka prema društvu sa slobodnijim dijeljenjem sadržaja je popularizacija skupa licenci koje se nazivaju “Creative Commons” (CC). To su licence kojima autori daju ograničeni skup prava uživateljima svojih dijela. Najvažnije od ovih je pravo da se djela dijele i uživaju neograničeno sve dok je to za osobne potrebe, te je ovo pravo prisutno u svim CC licencama. Dodatna prava koje autor može dati su pravo na remiksiranje odnosno djelomično korištenje djela u drugim djelima, te komercijalna eksploatacija djela.
Zbog toga sada mogu bez problema linkati na knjigu “Accelerando” od Charlesa Strossa, “Blindsight” od Petera Wattsa, ili “Little Brother” od Corya Doctorowa. Svatko sa Interneta smije, potpuno legalno, preuzeti i pročitati ove knjige. Slobodno to možete učiniti sada. Ako vam se svide (a mogu ih preporučiti ako volite SF, stvarno su dobre), možete kupiti papirnatu knjigu, Kindle knjigu ili (čak i bolje) jednostavno poslati autoru neku količinu novaca PayPalom, po vašem odabiru.
Alternativni načini naplate
Bilo bi idealno kada bi autori mogli naći izvore financiranja koji će im odjednom i u cijelosti isplatiti količinu novca koja je adekvatna nagrada za njihov trud, ali u stvarnosti se to događa rijetko. Mladi i nepoznati autori, te autori koji žele ostati neovisni od izdavačkih kuća moraju naći financiranje na drugi način. Mogućnosti su danas velike, no znatno ovise o tehnološkom razvoju i svijesti samih autora i konzumenata njihovih djela.
Micropayments je ideja u kojem se složena djela (na primjer: časopisi sa puno članaka, knjige sa puno priča, glazbeni albumi sa puno pjesama, TV serije od više epizoda) ne prodaju u cijelosti nego u dijelovima sa vrlo pristupačnim cijenama. iTunes (koji ne postoji u tom obliku u Hrvatskoj i stvarno je šteta što nijedna izdavačka kuća nema hrabrosti napraviti lokalnu alternativu) je relativno dobar primjer toga što se može postići kada korisnici ne moraju kupovati cijele albume nego pjesmu po pjesmu po cijeni od dolara ili dva.
Postoji nekoliko načina na koje se koncept micropaymenta može prilagoditi na specifične slučajeve i medije, a jedan od najzanimljivijih je plaćanje autoru tijekom pisanja knjige odnosno stvaranja djela, poglavlje po poglavlje ili dio po dio. Ovo je na neki način slično predujmu kojeg bi autori dobili prije ili tijekom pisanja knjige, a autoru svejedno ostaju sva prava za kasniju objavu knjige na klasičan (ili neki drugi) način.
Crowdfunding
Slijedeća velika promjena kojoj smo svjedoci zadnjih nekoliko godina je crowdfunding, ideja da korisnici dijela mogu izravno platiti autorima za djelo prije nastanka, u iznosu u kojem žele, na način na koji žele. Efektivno, ovo je oblik financiranja u kojem ne postoji jedan veliki sponzor (na primjer: izdavač) nego tisuće i tisuće malih, koji financiraju i doslovno ulažu u projekte s malim iznosima preko PayPala i sličnih sustava.
Ova ideja je iznimno privlačna zbog osjećaja kontrole koje imaju i autori i korisnici dijela: autori ne moraju tražiti novac od korporacija kojima je razlog postojanja vlastita zarada iznad svega, a korisnici plaćaju vrlo razumne, proizvoljne iznose koji odgovaraju njihovim očekivanjima prema autoru i djelu. Jedna od zanimljivijih posljedica Crowdfundinga je izravan način mjerenja interesa publike za određena djela.
Crowdfundingom se financira veliki broj raznih vrsta projekata i djela – književna, umjetnička i tehnološka imaju jednako vrijednu publiku.
U IT svijetu je vrlo poznat slučaj projekta Humble Bundle, koji omogućava malim, nezavisnim autorima računalnih igara da prodaju svoje proizvode u paketu sa sličnim proizvodima drugih autora, na način da se kupcima ne postavljaju nikakva ograničenja o tome koliko će platiti za cijeli paket proizvoda. Kupce se naravno potiče da budu pravedni, a zanimljivost je da se pri kupnji paketa može odrediti postotak od uplate koji će ići autorima igara, izdavaču (Humble Bundleu) i u dobrotvorne svrhe. U trenutku pisanja ovog teksta je u tijeku šesta kampanja za ovakve pakete proizvoda, u kojoj je 10 dana do isteka kampanje uplaćeno više od 1.1 milijuna USD s preko 200,000 kupljenih paketa. Sve igre u ovom paketu se distribuiraju bez ikakve zaštite od kopiranja (“DRM”), no razina njihovog “piratiziranja” zbog toga nije veća od igara koje zaštitu koriste (ali nije ni manja).
Ljudi vole komoditet
Što spriječava stvaranje siteova koji “besplatno” distribuiraju sve svima, bez da osobno traže naknadu? Što spriječava jednog čovjeka da kupi Humble Bundle paket i onda ga distribuira baš svima? Što spriječava kupce i crowdfundere da uplate iznose koji su realno, očito ispod vrijednosti kupljenog ili financiranog proizvoda?
Osobno vjerujem da je najveći razlog tome – komoditet. U svijetu u kojem postoje on-line servisi kao PayPal, te način da ravnopravno sudjeluju građani prvog i trećeg svijeta, većini ljudi se jednostavno ne da biti nepravedno. Postojanje jednostavnih, one-click usluga kao što su Kindle, Steam i iTunes je napravilo više za smanjenje “piratstva” nego ogromne količine truda i novaca uložene u zaštitu od kopiranja (“DRM”).
Postoje industrije koje su ovo shvatile, postoje industrije koje će to jednog dana shvatiti, a postoje i one kojih neće biti. To je Piratska ideja.
(Ovaj tekst, i svi drugi na ovo web siteu, su dostupni pod Creative Commons licencom. Ako želite, možete u stilu crowdfundinga dati donaciju Piratskoj stranci.)
— Ivan Voras, ivoras AT pirati.hr
